On ide na ribe, lovi veprove, kosi travu, orezuje masline, pravi najbolji gemišt i peče janjce. Klasični Dalmatinac. Točno? Krivo! Njegovo je ime Rafael Santos i 36-godišnji je Brazilac iz Recifea koji se prije tri mjeseca trajno preselio u Biograd na Moru.
– Znam da ovdje neću bit bogat, ali mogu živit jako lipo. Vodim miran život, lipo spavam, imam puno prijatelja i žena je sa mnom. Što mi više triba? – priznaje nam, sa simpatičnim dalmatinskim naglaskom, Rafa, kako ga od milja zovu Biograđani koji ga itekako već dobro znaju.
Nije njemu ovo prvi put da je u Torovima, malom naselju Biograda. Prvi je put došao još 2010. kako bi igrao nogomet u lokalnom klubu Primorac, gdje je ostao dvije godine. Tada je upoznao svog, kako ga danas naziva, "bijelog tatu", Slavka Mikulića, člana Nadzornog odbora NK Primorac.
– U to vrijeme nogomet mi je bio prioritet, nisam htio ništa drugo raditi. Uglavnom sam spavao do podne. No, to nije dugo potrajalo jer kod Slave takav način života nije prolazio. Stalno me je budio rano i vikao da sam lijenčina i da moram raditi jer neću vječno igrati nogomet. Uh, koliko je imao pravo! – kroz smijeh nam prepričava Rafa samo jednu od brojnih anegdota koje vežu njega i Slavka. I tako je Rafa za početak cijepao drva, prao brodove, uređivao vrt...
– Vjerujte mi, on se ljudima uvuče pod kožu. Tako brzo da ni ne shvatite! Meni je on kao sin. Moja su djeca otišla na fakultete, jedan mi je sin još tu, a sad i Rafa, koji se stvarno brine oko svega u kući i izvan nje. Imam potpuno povjerenje u njega – kaže nam Slavko, koji priznaje da tih godina, kad je Rafael prvi put došao u Biograd, nije imao mnogo.
– Situacija u klubu nije bila najbolja, a ja mu tada nisam mogao baš pomoći jer ni sam nisam imao puno, pa sam mu savjetovao da ode jer je on taman dobio priliku igrati nogomet u Blatu na Korčuli. I tada je, 2012. godine, zajedno sa svojom ženom Marilijom, i otišao – prepričao nam je njihov rastanak Slavko, koji je danas vlasnik brojnih apartmana, kafića i pečenjarnice.
Rafaelu su u tim nogometnim krugovima stalno obećavali veliki novac i slavu, ali on ni jedno ni drugo nikad nije doživio. Ipak, drag kakav je, ponovno je lako zadobio mnogobrojne simpatije i na jugu Hrvatske.
– Iako sam došao radi nogometa, kako klub nije imao dovoljno novca, morao sam raditi po nekoliko dana i na baušteli. I to na mišalici. I tamo sam upoznao starijeg čovjeka, baš preko kluba, koji je nedugo prije mog dolaska izgubio sina. Mi smo se zaista povezali, ja sam njemu i ženi pomagao oko svega što nisu mogli sami, a oni su mene naučili jezik i pronalazili su Mariliji i meni prilike za rad. Divni su to ljudi, stvarno su mi bili poput roditelja – s nostalgijom se Šeparović prisjeća bračnog para.
Rafael i Marilia tamo su ostali dvije i pol godine, do sredine 2014., kad su se prvi put odlučili vratiti u Brazil, ponajviše zbog vlastite obitelji. No, nakon tri godine dobio je poziv s Korčule.
– Zvali su me da se vratim, da je situacija sad mnogo bolja, da ima novaca i da ima posla. Da im nedostajem. S obzirom na to da nama u Brazilu situacija nije bila baš najbolja, Marilia i ja ponovo smo sjeli na avion i vratili se u Hrvatsku, na Korčulu – pokušava nam maksimalno skratiti svoj zanimljiv životni put Rafael, koji ističe kako nismo ni svjesni koliko nam je ovdje lijepo.
– U Brazilu svi životare, žive od plaće do plaće u lošim uvjetima, s velikim brojem ljudi u jednom kućanstvu. Ovdje je, unatoč manjku novca, puno ljepše, mirnije i sigurnije. Jednostavno su ljudi opušteniji, tamo moraš dosta čuvati leđa – pokušava nam Rafa dočarati život u velikom Brazilu.
Na otoku su ponovno proveli dvije i pol godine, on malo radeći i igrajući nogomet, Marilia čisteći apartmane, uređujući lokalnim ženama nokte i praveći im frizure. Kad su se ponovno odlučili za povratak u Brazil, krajem 2018., put ga je ipak naveo da prije trajnog odlaska "skokne" u Biograd kako bi se javio svojem starom prijatelju Slavku.
– Ja sam konačno stao na svoje noge, napredovao sam u poslu, kojeg je bilo sve više. Ali nikako nisam mogao pronaći dobru radnu snagu, pa sam im predložio da ostanu ovdje raditi i živjeti. Zapravo, rekao sam im da je moja kuća i njihova kuća – otvoren je Slavko, čiji ih je prijedlog ugodno iznenadio.
– I moja i Marilijina želja bila je da ostanemo. Lako smo se dogovorili jer smo osjećali da je nama ipak dom ovdje, u Biogradu, s barba Slavkom – veli Rafa.
U opuštenoj atmosferi Slavkove konobe, Rafael nam je priznao i kako jedva čeka postati otac.
– Imat ćemo ih najmanje pet ili šest – ponosno nam govori Rafa, dok Marilia razrogačenih očiju odmahuje rukom.
– Nedavno sam doveo i brata iz Brazila da vidi kako se ovdje može lijepo živjeti. Upravo radi na baušteli pa nije mogao doći s vama na razgovor – rekao nam je Rafa, pomalo se rugajući bratu koji ne zna ni riječ hrvatskoga.
– I brata su mu odmah svi dobro prihvatili, baš kao i Rafu, jednostavno su takvi ljudi, lako ih je voljeti – kaže nam barba Slavko, dok sa susjedom imenjakom u svojoj konobi svima priprema čašu gemišta. Slavko je Rafu zaposlio kao pomoćnog radnika u svojoj pečenjarnici, tako da vas ne mora iznenaditi kad vam na pir, krizmu ili krštenje dođe tamnoputi Brazilac servirati domaću janjetinu, koju je sam ispekao, i uz koju će vam poslužiti svoj veliki, iskreni osmijeh koji se pamti.
SJEĆAM SE PRVOG POLJUPCA: Čestitao mi je rođendan...
Marilia i Rafael zajedno su već dvadeset godina. Bio je najbolji prijatelj njezina brata, a zaljubila se u njega kad joj je jednom, uz poljubac, čestitao rođendan.
– To je bilo to. Znala sam da moramo biti skupa i od tada smo nerazdvojni – rekla nam je Marilia, koja prije dolaska u Hrvatsku nije znala gdje je pronaći na karti.
– Da, istina je, nisam imala pojma gdje se nalazi Hrvatska, ali nisam se ni trenutka dvoumila kad mi je Rafa predložio odlazak – priznaje nam Marilia, koja se lako zaljubila u dalmatinski način života, čisto more, ljude i ponajviše – mir.
STEŽU GODINE: Nogomet zamijenio balotama
– Mi u Brazilu rađamo se s nogometnom loptom – kaže nam kroz smijeh Rafael, koji cijeli svoj život igra ovaj najpopularniji sport na svijetu. Znao je dobro da je i Hrvatska luda za nogometom, te priznaje kako mu je bilo iznimno drago kad smo bili u finalu Svjetskog prvenstva.
– Svi za vas znaju u Brazilu, tamo je hrvatska nogometna reprezentacija jako cijenjena, još od Da Silvinog vremena – kaže nam Rafa, koji danas dijeli savjete lokalnoj djeci i koji, u svoje slobodno vrijeme, "baci na baluna" s prijateljima. Ipak, više se ne bavi njim profesionalno.
– Imam već 36 godina, sad ću uskoro igrati za veterane – smije se, hvaleći se kako je sad, kao pravi Dalmatinac, postao odličan u – "balotima".