Jere Bilan: Svojim pričama čitatelje mogu odvesti 'iznad radara!'

„…Tada sam shvatio da imam tu neku sposobnost da slušatelje (i čitatelje) mogu odvesti negdje 'iznad radara'…“

Tim riječima, između ostalog, Zadranin Jere Bilan u uvodu knjige čiji je autor opisuje kako je i zašto nastala njegova prva knjiga i zbog čega ju je napisao. Dugogodišnji profesor u zadarskoj Pomorskoj školi, 51-godišnji Bilan objavio je svoj književni prvijenac, zbirku priča nazvanu „Svjetionik“ koja je tek izašla iz tiska.

Smatrate da ste „Svjetionikom“ odveli čitatelje 'iznad radara?'

- Simbolika priča u „Svjetioniku“ je višeznačna, no ono što je moja intencija u svakoj priči je da svojom edukativnošću i zanimljivošću čitatelja odvede negdje drugdje, gdje nikada nije bio. Da čitatelj u priču bude uvučen, da ga ponese i da osjeti emociju. Kada se to posloži, to ima smisla, priča ima svrhu, nema ispraznosti i otišli smo 'iznad radara.'

Priče niste pisali sa planom da svakako budu objavljene?

- Ne, nikako. Rado čitam, književnost mi je strast. Dobar sam promatrač i uvijek sam volio bilježiti dojmove, a brojne takve crtice i sasvim kratke priče počeo sam svojedobno objavljivati na društvenim mrežama. Primijetio sam vrlo pozitivne reakcije, sve što sam napisao bilo je dobro prihvaćeno i bio sam potican da nastavim pisati.

Moje priče koje su sada objedinjene u knjizi „Svjetionik“ ipak sam prije odluke da ih publiciram odnio Ružici i Ivanu Aralici: osim što su mi susjedi, Ružica je bila moja prva učiteljica, a učenik Ivana Aralice bio sam u srednjoj školi. Imao sam potrebu da netko kompetentan to pogleda. Oni su jako podržali ideju da „Svjetionik“ bude objavljen.

To je bio 'pečat' na rukopisu, znak da može u javnost, no što je bio vaš osobni, prvi okidač da ozbiljnije počnete pisati priče? Duže priče nego do tada, jer u knjizi od 170 stranica ih je samo 15.

- Istina, postojao je baš jedan konkretan okidač, možda je čudan, ali… Bio sam na otočiću-svjetioniku Blitvenica, nedaleko otoka Žirja, lovio sam lignje i bila je noć. Počeo sam pozornije promatrati tu snažnu zraku svijetla koja sa svjetionika kruži morem i pomislio sam da izgleda kao ruka pružena pomorcima. Božja ruka koja spašava živote, jer treba znati da je to jedan od 48 austrijskih svjetionika na Jadranu. Lako je danas kad postoje sateliti, no pomorci su nekad bili dezorijentirani na moru, a ova zraka sa svjetionika je bila ruka spasa koju su prihvaćali i bivali spašeni. Ta je noć bila svojevrsni okidač da ću svoje priče ozbiljno napraviti. Pa moja prva knjiga se i zove „Svjetionik“, a od svih priča najdraža mi je upravo ona koja nosi to isto ime. Glavni likovi te priče su Sefardi, jedna obitelj koju pratim kroz četiri generacije. Ta priča šalje dobru poruku.

Vaši su lokaliteti i likovi u pričama imaginarni?

- Nisu svi, ali taj je broj zanemariv. Sve nastaje iz konkretne asocijacije, ali u mojoj mašti pretvara se u nešto drugo. Lani sam na tankeru došao skroz do ruskog Novorosijska, prošao sam pet mora, Jadransko, Jonsko, Egejsko, Mramorno i Crno, duh Mediterana osjetio sam u njegovoj punini. Posljedica toga je da su i neki lokaliteti i likovi mojih priča razasuti Mediteranom.

Knjiga je tek izašla iz tiska, da li je rano pitati pišete li već novu zbirku?

- Imam je napisanu! Želio bih da i ona bude objavljena, jer se radi o zbirci priča za djecu, sa cijelim morskim svijetom i hobotnicom kao nositeljicom svih priča – kaže prof. Jere Bilan.