Zadar će idući tjedan dobiti prvi veganski restoran, "Botanist". Iako je već to priča sama po sebi, zanimljivija je i ona pozadinska – tko ga otvara.
Trojica braće, Roko (36), Duje (34) i Lujo Stanišić (26) iz Petrčana, na nagovor četvrtog brata Vice (31), odvažili su se Zadranima i njihovim gostima, ponuditi dio gastronomske scene koji je, kao jednom modernom gradu, nedostajao.
No, ni tu nije kraj zanimljivostima koje donosi ova priča. Naime, nitko od braće nije bio vegan do prije pet godina! Štoviše, kako tvrde ovi simpatični momci, bili su “zadrti mesožderi koji nisu vjerovali da bi bez mesa uopće mogli preživjeti“.
- Sve je krenulo od brata Vice koji se 2015. godine preselio zbog posla u Švedsku i tamo je, zbog skandinavskog načina života i drugačijeg odnosa prema hrani i svijetu prestao jesti meso i krenuo sa veganskom prehranom. Kad se prvo ljeto vratio doma kao vegan, mi smo ga “ubili“ šaleći se na njegov račun, zezajući ga da jede hranu našim kravama i janjadi – smije se Duje dok se prisjeća početaka vlastitog puta ka vege prehrani.
Lujo je bio prvi koji je “poklekao“.
- Govorio sam mu kako su sve same gluposti, a nakon što sam mu dosadio s raznim argumentima kontra veganstva, Vice mi je samo predložio da sam krenem istraživati o tom pokretu i da obavezno pogledam jedan dokumentarac koji će me promijeniti. I zaista, ni sam nisam vjerovao koliko će mi jedan film taknuti, utjecati na cjelokupnu moju bit. Od siječnja 2017. godine prestao sam jesti meso. Polako sam onda i ja počeo utjecati na ostalu braću, koji su, baš poput mene, bili tvrdi orasi – priznaje Lujo, a Duje se ubacuje:
- U svaku raspravu koju bi ušao s braćom Vicom i Lujom, u svakoj bi zapravo izgubio. Oni bi imali duplo više argumenata od mene, što nije čest slučaj – smije se Duje, kojeg vjerojatno već poznate: on je pjevač, lokalni društveni aktivist i kuhar koji, doduše, dugo godina nije radio u struci i mislio je da nikada više neće. Do sad.
- U razgovorom s njima shvatio sam da je u ekonomskom smislu bolje biti vegan ili vegetarijanac, ali i u emotivnom, zdravstvenom, moralnom, ekološkom, financijskom. Ma u svakom smislu je bolje! Pogledao sam i ja nekoliko dokumentaraca, pročitao razne literature na tu temu i nakon toga shvatio da sam trideset godina živio u zabludi... Strašna mi je bila spoznaja da mi nitko cijeli moj život nije rekao da se bez mesa može živjeti. I da je takav život puno kvalitetniji – ističe Duje koji je svoj novi životni stil promovirao gdje je stigao, pa čak i u popularnoj televizijskoj kulinarskoj emisiji.
No, odakle ideja i u konačnici hrabrosti za pokretanje veganskog restorana u Zadru nedugo nakon promjene stila života?
Lujo je, ponovo, bio taj koji je prvi ušao u svijet “veganskog ugostiteljstva“ kada je, zajedno sa suprugom, preuzeo od njezinih roditelja obiteljski restoran u Ražancu.
- Rekao sam njezinoj majci i ocu ako ćemo mi mladi to preuzeti, onda ćemo kompletno izbaciti meso s jelovnika. Zamislite napraviti tako nešto u mjestu poput Ražanca? Svi su nas osudili na propast, kladili se koliko ćemo raditi... No, nitko, pa ni mi sami, nismo mogli očekivati ono što je uslijedilo: gosti su se s autoputa spuštali samo da bi kod nas jeli, a mnogi su ciljano iz Zadra dolazili okusiti naše veganske i vegetarijanske specijalitete. Jer, kad bi utipkali u Googole 'vege restoran u Zadarskoj županiji', izbacio bi samo naš u Ražancu, jer drugi ni ne postoje – prepričava nam Lujo koji je i najtvrdoglavijeg mještanina Ražanca, starog ribara, obožavatelja mesa, uspio smekšati i danas je veliki fan njihovih veganskih burgera.
- Kad u tako malom mjestu, puno konzervativnijem i zatvorenijem od Zadra, uspijete unijeti toliko promjene i postići takav uspjeh, onda vjerujemo kako ni u Zadru stvari ne mogu biti puno drugačije. Zato smo se odlučili na otvaranje vlastitog restorana. Želimo svima pokazati kako veganska hrana nisu samo salate ili povrće sa žara već nešto vrlo inovativno, ukusno i zdravo. Cilj nam je i ljude naučiti kako neko jelo spremiti, ponukati ih da ga i sami kući probaju nabaviti i u konačnici, pokušati barem malo promijeniti mentalitet grada – govori nam Roko, koji i sam ima već iskustva u ugostiteljstvu: vodio je obiteljski kafić na plaži u Petrčanima.
I on je, poput braće, želio sugrađanima otvoriti nove vidike i pokazati im kako se na inovativne načine mogu spremati lokalne namirnice.
- Veganstvo koje poznaje većina Hrvata zasniva se na azijskom načinu obrade namirnica, kao i na njihovim začinima. Mi i tu želimo napraviti preokret: želimo raditi isključivo s dalmatinskim namirnicama i mirodijama, jer, realno, i naši su starih bili vegetarijanci. Nažalost, oni su bili prisiljeni na to zbog manjka hrane, ali, pogledajte ih, svi su doživjeli lijepe godine. To je jednostavna formula: lagana, mediteranska spiza tajna je dugovječnosti – govori Roko.
U pregovorima su s lokalnim OPG-ovcima za koje vjeruje da će im nakon sezone, nakon što se dokažu, broj rasti.
- Želja nam je uzajamno si pomoći, mi ćemo od njih uzimati lokalne, domaće i provjerene proizvode, a oni će u nama imati stalnog i sigurnog kupca, nekog tko će njihove proizvode plasirati na tržište i tko će ih itekako znati cijeniti. Također, dobili smo ekskluzivno pravo na veganske bifteke koji će nam dolaziti iz Slovenije. To je mala start-up firma koja radi s vrhunskim europskim restoranima, a u nama su vidjeli potencijal. Jako im se svidjela priča braće vegana koji imaju svoj restoran – govori Duje te ističe kako će njihov jelovnik osvojiti nepca i onih najzahtjevnijih gurmana.
- S obzirom da smo nas troje probali zaista veliku količinu jela u hrvatskim veganskim restoranima, kojih i nema baš puno, mogu sa sigurnošću reći da ćemo biti jedan od boljih u zemlji. Osobito po originalnošću. Chefica koju moram istaknuti je Marina Minko iz Pazina. Inače je vrlo poznata u veganskim krugovima jer radi vrhunska jela te nam je ona, definirala i osmislila cjelokupni meni – govori nam Duje, a Roko je želio istankuti neka od jela.
- Imamo jela koja imitiraju meso, ali i ona koja su sama za sebe savršeno ukusna i ne pokušavaju podsjećati na ona mesna. Na meniju se nalazi, među ostalim, i juha od kamena koja je rijetka u Dalmaciji, a genijalna je stvar. Naši su je stari jeli za vrijeme velikih nevera, kad nažalost nisu imali što drugo za jesti. Veliku ćemo pozornost obraćati na serviranja jela: deserti će se dolaziti u drvenim kutijama, a hladne juhe u malim kanticama s ledom... Ma nećemo vam sad sve otkrivati, dođite kad otvorimo – uz osmijeh govori Roko.
Zanimalo nas je kako je raditi s familijom, s braćom s kojima si do nedavno dijelio baš sve, a sad još i posao. Svađaju li se, podržavaju, imaju li sluha jedan za drugoga?
- Nas je četiri brata i svi smo karakterno različiti. Cijeli smo život zapravo vodili borbe, osobito mi koji smo malo teži karakteri. Jednom sam im rekao, u žaru neke svađe, da nikad neću raditi s njima jer im ne mogu stati na kraj. I onda me Duje zaustavio, pogledao i rekao: kad tad ćeš ostvariti s nekim neki poslovni odnos, ali 'ko će ti više virovati, 'ko će ti bit iskren i 'ko ćete više volit od brata? I to je istina... Naravno da se i danas posvađamo i da se kod nas tenzije lako dignu, ali to ne znači da se ne volimo ili ne poštujemo. Sve je to normalno jer svaki od nas ima drugačije mišljenje, ja volim reć “drugačije cvike“ kojima gledamo na svijet. Ali kod nas se one lako mijenjaju jer, kako kaže jedna stara poslovica: Što gluplji čovik, to čvršće stajalište – uz osmijeh zaključuje Lujo.