StoryEditor
Zadar plusON JE BLIND ARTIST

Zadarski ilustrator Marin Franić i njegova "Tvornica mašte": "Nikad neću odrasti! Zadar je poseban grad, ispod svega mu kuca srce o soli"

Piše Mišel Kalajžić
13. veljače 2021. - 12:48
Luka Gerlanc/Cropix

Mnogi kažu da je najljepša dječja dob i da bi htjeli da nikad u duši ne odrastu, da zauvijek ostanu djeca. Marin Franić, ilustrator iz Zadra, čini se, uspio je u tome. "Nema odrastanja! Nikad više" - njegov je životni moto. Sebe je prozvao Blind artist, a umjetničku radionicu "Tvornica mašte". Razgovor s njim i pogled na njegove čudesne ilustracije u ovo doba pošasti koronavirusa naročito djeluje iscjeljujuće, poput likarije.

Marin crta li crta, po čitave dane, pa i noći. Pod njegovom vještom rukom na papiru nastaje čudesan svijet neiskvarene, čiste mašte, za djecu, ali i za onu malo veću djecu koju netko naziva i odraslima. Iza sebe ima nekoliko zajedničkih i samostalnih izložbi. Piše priče, pjesme na dijalektu i književnom jeziku. Crta za djecu i sve one koji u sebi čuvaju sanjivo dijete...

I malo spava.

– "Tvornica mašte" idejno je nastala puno prije ovog dana, možda čak i dublje od toga. Kad razmišljam, zastanen, niti se ne sićan više sebe prije "Tvornice". Već ko malog bosog stvora privlačila me je umjetnost, drugačije, drukčije. Umjetnost nosi slobodu. Čovjek bez slobode je tišina – kaže Marin, podrijetlom iz Lukorana s otoka Ugljana, na svojem dijalektu, kojim se najviše voli izražavati…

– Otok je kao dar, sidro, znamen koji trajno nosiš u sebi. Jubav, bose noge, sol. Često znan pogledati u to ogromno nebo iznad nas, zahvalan jer san dite sa škoja, otoka. Sa svojon obitelji trenutno živin u Zadru, volin ovaj grad, ali ja san više otok, rog jarca, napuknuta zora iz poznatog Preradovićevog stiha, miris ulja, soli, Lukoran. Doli se osićan najlipše, kad sadin nove masline, iden vatati grmalje, svoj san. Kad vidin da moji malci sve to jednako osite, znan da smo na dobron putu odgoja. Volin što je Lukoran osta kakvog ga volin. Bez kopera, šminke. Svoj. Gol i bos. O njemu pišen priče, štorije, verse, želin sačuvati te stare riči koliko god mogu, o njemu crtan, to su moji korijeni na koje san ponosan, nepresušna inspiracija... - kaže sanjivo.

Otkud ime Blind artist?

– Ima jedna anegdota s gostovanja u glazbenoj udruzi "Libreto". Jedna mala djevojčica pitala je isto pitanje. Od malih nogu imam problem s vidon, slabo vidin. Tog dalekog dana rugali su mi se u školi radi čudnih oćala, naočala. Uzeo san veliki kamen, stenu, i razbi ih u ništa. Poslije Blind artist nastaje kao štit, ispisano masnin slovima. Sad je to ime ljudima zanimljivo, volin misliti da nosi poruku. Ako će neka djevojčica, dječak čuti, shvatiti da ruganje nije dobro, da možeš puno ako želiš gurati svoj san do kraja i sarcen gledaš, dovoljno.

A "Tvornica mašte"?

– "Tvornica" je sve izvan okova, zidova, okvira. Odavno je to svojeglavo stvorenje od kosti i mesa napustilo atelje. Ovaj iskrivljeni, izbodeni svijet kako svi vidimo je malo zakoči sebe, daleko od pogleda ispod Lennonovih naočala. Uvijek imamo priliku graditi, bojati, gurati neki svoj osobni svit, ne moramo se prilagoditi, nismo mašine, brojevi. Dok se zemlja ne nasloni na lipšu stranu Miseca, dužni smo graditi, da imamo nešto ostaviti iza sebe, svojoj djeci.

Kao i slogan "Nema odrastanja! Nikad više!"?

– Ljudi pamte, prenose, ponavljaju to. Već je ispisano i na majicama kao slogan za sanjare... "Nema odrastanja" su "tvorničke" postavke, povratak iskrenomu. Nešto kao, pokušali smo odrasti, ali ne ide, ne do kraja. Neko možda pomisli da je iskarikirano, imaginarno, ali mislin da je dovoljno stvarno, i više nego. Svi ti pokušaji odrastanja pod odgrizenim noktima rodila su prisegu "Nikada više"... Bosi dječak u meni je trajno živ, pun sanjov, snova, Petrov san Pan, ali isto "Tvornicu" puštam da izduži kičmu i raste u svom kreativnom putu. Da diše, u bojama – odlučan je Franić.

Teško je nabrojiti i približno što je sve do sada stvorio, pa čak i na čemu trenutno radi. Puno je svega iza njega, "okean radnih noći, stvaranja". Od personaliziranih priča, slika koje ljudi stalno naručuju, loga, osmišljavanja brenda i tetovaža u duhu "Tvornice", projekata, suradnji, do etiketa za craft pivo, vinske boce "Grotta", neobične boce s ilustracijom dječaka koji je nastao iz njegova kraja sa stihovima:

"U jubavi grota i mora,

Di škrta zemja plod rodi,

Izniknu dite svo o soli.

U don prvi...

Grotta."

– Pamtin, naravno, izložbe, dojmove odraslih i djece. Performanse, nagrade, osobito nagradu za slogan "Malen pod zvijezdama" Pula Film Festivala. Onda, tekst "Djeca", koji je izveden u kazalištu i obrađivan u školama. To je nekako ko san, osobito za neki tekst koji nosi takvu poruku i digao je najviše vitra i reakcija. Tu su i posebno mi dragi dječji leksikoni za izdavačku kuću "Forum" Zadar, koji odlaze čak i van granica naše zemlje. Crtanje za "Kvartart", Betina film festival, suradnja s "Kreathia studiom" – Igor Goić, video koji smo radili na Braču, "Sutivan za 4 tenora". Ima toga puno, sve su mi to drage priče, koje te nose dalje. Nekako friško, premijerno za vas izdvojio bi rad na tri slikovnice, ilustriranje... I sad je moj radni stol pun likova, tekstova, ključeva za druge svjetove mašte... Prva je za nakladu PAP/RAC "Jadrane, imamo problem!", u timu s Brunom Ćurkom iz "Male filozofije". U završnoj smo fazi i ide u tisak. Druga, koja će, mislim, posebno zanimati Zadrane, velike i male, slikovnica je iz pera Mirjane Mrkele, za izdavača Panacea – Frane Herenda. Zanimljiva posada, spremili smo svašta. I meni posebno draga "Dječak koji sakuplja oblake", priča o dječaku s Down sindromom koju sam napisao nakon susreta s jednim dječakom i njegovog zagrljaja koji mi je zakočio sarce. Neobična je to priča o različitosti, drugačijosti, prihvaćanju, priča o iskrenoj jubavi. Zašto baš oblaci, uskoro... U toj slikovnici je veliki dio mene, likovno i tekstualno. Za kraj, izdvojio bi i austrijsku nakladu "United P, C", ilustracije knjiga za pisce Blagu Vukadina i u Zadru poznate Andreje Malte, te antiratnu knjigu za djecu, ilustracije djevojčice sa šljemom, polupani snovi. Još jednom je nakon Njemačke "Tvornica" prešla granice, knjige su već u prodaji – kaže nam Marin. Velik doseg bio je i ugovor koji je potpisao sa Školskom knjigom.

– Radili smo udžbenike i radne bilježnice za hrvatski jezik, peti, šesti i sedmi razred. Otvorilo mi je to nova vrata, nadam se da nastavljamo u istin bojama. Kako oni sami kažu, neobične ilustracije koje su, evo, u školskim klupama. Nekako je ko čudo kad dobiješ povjerenje i slobodu da svoj stil "uguraš" u klupe, izvan poznatih okvira – reći će.

Radi puno, ali može li živjeti od ilustracija?

– Kad svojoj djeci kupujen kruh ili pelene od onog što volin, često pogledan u to olovno veliko nebo, zahvalan. Ipak, ja san tek ono prethodno spomenuto sanjivo, boso dite iz Lukorana. Radi' san stvarno svašta, od arheoloških iskopina, restauracije crkava, imali smo čast raditi šibensku katedralu, brodogradilište, pa sve do restorana, kuhanje je još jedna meni velika, obiteljski usađena, jubav od moje mame, od mojih nana... Ali uvik san noću crta, stvara, i ujutro kava i na posal. Pauza koju san želi, da udahnen, nije se dogodila, sve to na kraju nebo vrati. Puno je truda, jubavi u "Tvornici mašte". Često se dan i noć spoje u jedno. Ogromna kreativna balota čuda. Pa se svašta rodi uz puno muzike, kave. Ipak, iman dva divna stvorenja doma, noć mi je oduvik više moja. Posebnija, osobnija. Volin škur. Uvik mi je kuća zatrpana papirima, rolama, bojama i čudima – ističe Marin.

Prati umjetnost, skuplja muziku, stripove, slikovnice, knjige, figurice...

– Hrčak san, tako učin, rasten. Mislin da umjetnost boja svit, jako malo gledan televiziju, reko je prijatelj da se ponašan ko da nije moja. Više pročavan neke svoje puteve, karte, svjetove. Volin Tima Burtona, ja san njegova škola od malih nogu. Ko maloga doli na škoju oduševljali su me likovi Pink Floyd, cvjetovi, Profesor, zid... KoRn, veliki, trajni utjecaj. Sve me je to gradilo, oblikovalo ko glinamol, mislin... Trajno me je otrovalo, zarazilo, a sad nekako to prenosimo na naše malce. Volin unikat stilove, rukopis, boju. Voli' bi da mi ilustrirana knjiga "Dvorac lutaka" oživi papirnato, u tisku. Završena je i čeka. Stalno san zatrpan novin projektima, suradnjama, pa sirota stoji. Možda za neku klapu napisati verse, volin dijalekt, pišem na dijalektu. Mislin da je to zlato našega kraja i da smo ga dužni čuvati. Spremaju se neka nova iznenađenja, kotrljaju se neki novi autorski ugovori, meni zanimljivi, ali ne smin baš sve otkriti. Slab san s planovima. Plan je da plana nema! Ja san svo to vrime koristi za kreativnost i obitelj, naravno. Rad na slikovnicama, knjige, projekte, da napokon likovno oblikujen logo, brend, blind medu. I evo ga diše u srcima mnogih.

DAROVI DJECI: Volin kad nekome nacrtam osmijeh

Za Božić ste crtali po narudžbi manje ilustracije po promo cijenama, plus – gumeni bomboni kao dar za koga? Recite nam nešto o toj akciji koju svake godine provodite?

– Često u "Tvornicu" dolaze priče koje tribaju ruku. Često crtam iznenađenja na dar, šaljem, posebno djeci koja su bolesna, volin ako mogu nekome nacrtati osmijeh. Ne volin javno govoriti o akcijama, puno ih ostane tajna, ali ovo s gumenin bombonima traje već dugi niz godina, pa se zna. Kako u akciji "Mraz" sudjeluje gomila ljudi, moraju znati koga smo razveselili. Sakupljene gumene bombone, kojih bude krcato, trpamo u vreće od snova i nosimo ih dalje u udruge, dijelimo ih djeci po vrtićima. Da potaknemo sve te "male stvari".

U dvanaesti je mjesec "Tvornica" posebno zatrpana željama. Za kraj kreativno radne godine bude nagrada, akcija, pa jedva na kraju stignen otići s obitelji po bor. Udahnuti... Svake godine sve to ode korak dalje.

OBITELJ MI JE SVE: Jubav, podrška, vitar

Obitelj je sve, meni je jako bitna. Jubav, podrška, vitar. Iman Katu, bolju polovicu mene (ubila bi me da ovo ne spomenen). Tata sam dvoje supermenske djece: imamo dva malca, Lenija i Paška, sva naša jubav. I... sve što ostavljan iza sebe je za njih. Oni su "Tvornica" i sudjeluju u svemu s Katon i menon. Najdraže mi je biti jedan tata, gledati ih kako znaju reći "hvala" i "izvoli", a tek su mali. Ponos.

INFIŠAN U ZADAR: Grad sa srcem o‘soli

Zadar je grad u koji san se zaljubi još u školi, mislin. Infišan san upoznava staru Varoš, priče, rivu di smo pokušavali odrasti, jude u prolazu. Zadar ima povijest, dušu, poseban je to grad, bez obzira na novitete, ima dušu. A to su ljudi. To je tradicija, okus koji triba sačuvati, za novu djecu, iza nas...Mislin da mu ispod svega kuca srce o' soli, samo mu buka poremeti ritam.

Izdvojeno

01. ožujak 2021 22:52