Mimika Orchestra progresivni je, avangardni, konceptualni jazz-world ansambl. Osnovao ga je u Londonu 2010. godine hrvatski multi instrumentalist i skladatelj Mak Murtić, unuk poznatog hrvatskog slikara Ede Murtića i pjevačica Maja Rivić. Mimika djeluje u Zagrebu, a za Murtićeve originalne skladbe za ansambl kaže se da su pod snažnim utjecajem balkanskih narodnih tradicija, čiji se specifični modaliteti i ritmovi spajaju sa suvremenim jazz izričajem.
U prosincu prošle godine Mimika Orchestra je u Zagrebu promovirala svoj četvrti album “Altur Mur” (Hram mora), etno jazz ploču koja je odmah pri izlasku pobrala hvalospjeve kritike, ali i publike među kojoj ima sve više vjernih sljedbenika Mimike. Nevjerojatan je to album, ne samo u hrvatskim, već i u europskim, odnosno svjetskim razmjerima - vrijedan je pažnje. Pa ipak, vrlo se rijetko izvan Zagreba može čuti Mimiku uživo. Više od dvadeset glazbenika čini ansambl što je samo po sebi financijska prepreka za odlazak na gostovanja. Uz to, riječ je o etno jazzu, nečemu što je još legendarni Boško Petrović davno radio na ovim prostorima, a što je desetljećima iza njega za širu publiku još uvijek ostala teška glazbena avangarda.
„Kao da je bend s albuma In A Silent Way (Miles Davis) išao čuvati ovce” – ovih je dana tako Mimiku opisala jedna naša klasična gitaristica, oduševljena nakon odslušanog albuma koji kroz glazbu i tekstove priča priču o izgubljenoj mediteranskoj duši, pojedincu koji pokušava pronaći svoj put u ovome svijetu.
Radi se o jednom od najboljih i najinspirativnijih hrvatskih ansambala i vjerojatno najboljoj jazz ploči objavljenoj prošle godine u Hrvatskoj, mada niti jedna niti druga činjenica ne jamče da će Mimika takva priznanja i dobiti jer, to je jednostavno Hrvatska.
Ono što povezuje Zadar sa Mimikom je vokalistica i autorica tekstova Marta Kolega koja živi i radi na relaciji Kali – Zadar – Zagreb. Kao članica ansambla, Marta je ostavila upečatljiv trag u Mimiki, ali i u Zadru gdje je vodila zbor Fige. Marta i razgovara s jakim „kualjskim” izgovorom, koji je prisutan na albumu kao dio „svemediteranskog” izraza stopljenog s balkanskim, afrojazz i ostalim utjecajima u složenu mozaičnu zvučnu i kulturološku slagalicu.
- Iako se u glazbenim kritikama naglašava da je tekst albuma napisan na izumrlom dalmatskom jeziku, to je samo djelomično točno. Najveći dio albuma napisan je na lokalnim narječjima jadranskog otočja, a prvenstveno na mom materinjem ‘kualjskom‘ govoru. Čitav tekstualni svijet, konceptualno i sadržajno, ukorijenjen je upravo u toj ideji multijezičnosti - kaže nam Marta s kojom razgovaramo u Zadru.
U njenoj dosadašnjoj biografiji stoji da je multidisciplinarna umjetnica, da je inspirira tradicija pričanja priča i poezija, tradicijsko pjevanje i suvremena vokalna improvizacija, te suvremene transdisciplinarne izvedbene forme. Njena poezija na čakavštini mjesta Kali uvrštena je u zbirku ‘Verši na šterni‘, XXI. susreta čakavskih pjesnika u Poreču, te u zbirku ‘Ča vrh arbe‘, XI. susreta pjesnika čakavaca na Rabu. Poezija i proza joj je objavljena na portalu za književnost i kulturu ‘Strane‘ te u online časopisu za književnost ‘Čovjek-časopis‘, a od 2011. godine piše blog pod nazivom ‘Da se ne zaburavi‘ u kojem objavljuje prozne i poetske tekstove i esejističke zapise svakodnevice. Iza sebe ima jedan duži suvremeni poetski ciklus pod nazivom ‘Un i ona: poema‘ napisan na čakavštini mjesta Kali i Poljane na otoku Ugljanu, koji je 2022. godine ušao u uži krug za nagradu ‘Na vrh jezika‘.
Eto, tako govore o njoj biografski podaci, a niz se nastavlja negdje od 2020. kad započinje suradnju s kompozitorom Makom Murtićem za progresivni jazz orkestar Mimika Orchestra, u kojemu se kombiniraju govori otoka Visa, Krka, Ugljana, Brača, Ista i Dugog otoka. Na albumu Marta piše tekstove i pjeva. Ali nije sve išlo tako jednostavno.
Puno prije toga, studirala je na Filozofskom fakultetu u Zadru komparativnu književnost i engleski jezik i odmah se prijavila na još jedan fakultet, Master International Performance Research – Izvedbena umjetnost i teorija u Amsterdamu i Beogradu.
- Možda sam mogla i upisati doktorat iz tog područja, ali stalno me vuklo na praksu. Vrnula san se u Zagreb i rekla – sa nieću nišće činiti misec dan. Da mi duojde...– reći će Marta na pravom kualjskom govoru.
Spletom nekih sretnih okolnosti, počela je voditi muzičku sekciju SKD-a ‘Prosvjeta‘ pod nazivom ZborXop. Povezala se s kolegicom Glorijom Lindeman i počela eksperimentirati s vokalnim izvedbama baziranim na tradicijskoj glazbi iz čitavog svijeta, te pjevati na cesti u Zagrebu. U to je vrijeme Silvija Stipanov iz Kulture promjene SC-a radila koprodukciju s kazališnom skupinom Anagoor iz Italije, koja je tražila pjevačice tradicijske glazbe za svoju novu predstavu, te su njih dvije maltene s ceste ušetale na audiciju. Uzeli su ih i upale su u predstavu Virgilio Brucia u Italiji, na vjerojatno najbolju produkciju na kojoj je ikad bila. Proputovale su čitavu sjevernu Italiju u razdoblju od 2,5 godine, što je bilo značajno iskustvo u takvim razmjerima.
Zbor Fige u Zadru počela je voditi nakon što se našla opet u Kalima, nakon težeg razdoblja u Zagrebu gdje je jedno vrijeme, kaže, živjela „u stilu Ivice Kičmanovića”. Bila je bez posla, „vrnula se doma”, a cilj joj je bio živjeti s umjetnosti i od umjetnosti. Sa Figama ju je spojila Ana Kolega koja je čula preko jedne radionice na otoku, da je tu.
- Fige je jedno vrijeme vodila Nela Šarić, ali zbog privatnih obaveza više nije mogla nastaviti i očajnički su trebale voditeljicu, a ja sam bila spremna i voljna. Radi se o zboru čiji je „pogon” čista i sušta želja i potreba za pjevanjem. Fige su samoorganizirani, nevjerojatan kolektiv. Sad se selim u Zagreb, a Fige su stasale i kreću na svoj vlastiti put bez mene – kaže Marta dok nam govori o suradnji s Makom.
- Nije bilo šanse da u Kalima upoznam Maka iz Mimike, ali opet nekim čudnim spletom okolnosti oboje smo upali u jedan muzički program pod nazivom One Beat Balkans. Tamo smo se upoznali, a tad smo prvi put zajedno radili na jednoj njegovoj kompoziciji, ja sam pisala tekst na kualjskom. Druge godine su nas zvali da budemo facilitatori u tom programu i tad smo počeli intenzivnije pričati o suradnji. Da bi naposljetku korona učinila svoje. Mak je nevjerojatno brz, on živi u vrimenu koje je nevjerojatno ubrzano. Mislim da ga je korona natjerala da završi taj projekt. Osim toga, on je živio na Krku, ja u Kali i „kliknuli” smo i po toj osnovi. Tri godine je trajalo to njegovo uporno istraživanje. Sastali smo se na zimu 2021. na Krku te mi je kroz niz crteža prikazao skicu svog zamišljenog glazbenog Mediterana - kaže Marta.
- Kualjski je specifičan za pjevanje, ako ga se ne slijedi može zvučati glupo, baš treba paziti. Ima jedan dio teksta na albumu Altur Mur u skladbi Amuar „vrtu se košćice” u kojem se muzika i tekst nisu na prvu stopili. Neko vrime smo pivali tako iščašeno i jua govorin ne more tako, jednostavno ne more, pa smo malo prilagodili muziku tekstu. A on ne voli da mu se minja muzika, to mu je užas... Ali moralo se. Uglavnom, prije nego što je glazba došla, ja sam pisala stihove (poeziju) inspirirane Makovim crtežima i konceptom. Glazba za prvih par stvari došla je naknadno, a ta je poezija adaptirana u libretto. To je bio prvi dio radnog procesa u svibnju 2021. godine, nakon toga, u rujnu, morala sam završiti tekstove za sve skladbe i to je bila baš, ono, „kovačnica”. Moj prirodni jezik za izražavanje je kaljski. Ali, bračkim, viškim, išćanskim, saljskim (Dugi otok) i krčkim, čakavskim i veljotskim, znači kombinacijom svih tih dijalekata stvoren je taj jezični kolaž na albumu. Čak su neke skladbe nastale iz stihova, tako da je bila dvosmjerna suradnja s Makom. Trebalo je to i otpivati, pjevale smo Dunja Bahtijarević, Maja Rivić i ja. Snimale smo vokale na Krku, a orkestar je snimao u Zagrebu. Moj je doprinos značajan, ali Mak je ipak zaokružio čitavi proces. Album je glazbeno dosta u jazzu, mislim da je to sve skupa ukomponirano na jedan upečatljiv i poseban način – ističe Marta.
Mimika malo nastupa, a razlog je što je - skupa, s obzirom da ansambl čini 22 ljudi pa su već i sami troškovi puta na gostovanju znatni. Ali ipak, dolaze ponude za Bol, Ljubljanu, Beč... Album je odjeknuo i pročulo se za njega kao nešto što je autentično nastalo na ovom području u glazbenom i jezičnom izrazu.
- Ideja jezika bila je povezati područje Jadrana i Mediterana kroz univerzalni „mornarski izraz”. Prisutna je i ta povijesna slojevitost, koja se osobito dobro može primijeniti na primjeru samoga Zadra, a slojevit je i s te muzičke strane. Žao mi je što se u kritikama više nije spomenulo sve to, jer mislim da je to posebna vrijednost albuma. Nije to etno u smislu neke puke kombinacije etna i jazza, već kulturološko-muzički pothvat koji reprezentira ideju te slojevitosti. Tekst se bavi izgubljenošću pojedinca u suvremenom svijetu, u čemu je upravo čakavica puno učinila, jer ona je sirova, ogoljena. Ima jedan dio koji govori. „Ča da ti dun, Jua san suama, ti si sun, ča da ti dun...” ako kažeš „što da ti dam?”... već zvuči banalno. Čakavica je povezana s konkretnim, sa svitom okolo sebe i to je bio najviši razlog da je utkamo u glazbu. Tu me vodila intuicija, kroz formu je izlazio sadržaj, ta egzistencijalna problematika, od odnosa, distanciranosti, nemogućnosti povezivanja između mladih ljudi zbog niza razloga... Kroz to se moglo izraziti. Ne bi željela da netko kaže, čakavica, ok, to je baš bilo kul... Nije zbog toga. Ne radi se o egzotičnosti već o mogućnostima govorenja i o reflektiranju trenutne stvarnosti.
- Kako će te stihove razumjeti netko tko nikad nije čuo čakavicu?
- To možda i nije tako loše, zašto bi se odmah sve shvatilo? Jer dosta se išlo na zvuk. Ja ne znam govoriti brački, ali živim na otoku koji je sličan Braču, po načinu života. Uzela bih rječnik i onda primjere iz života proučavala, primjenjivala ih po značenju, ali i po zvučnosti, sirovosti prikazivanja svita. Poznajem taj mentalitet, znam o čemu se radi, slično se živi i u Kali. A ima i dosta mudrosti, poslovica, jezgrovitosti kako da se nekome prikaže nešto u dvije rečenice. Imaj jedan dio koji kaže: „nemoj me klest, jerbo se kletve napolak dilu“. I sad ti to reci, objasni čitavu filozofiju oko toga. Ali ti si reka i to je to. Poziva te malo na istraživanje – navodi Marta.
Kaže kako pjevanje nije bilo jednostavno, Mak se poigrava ritmovima iz raznih melosa, u svemu ima i dosta jazz elemenata, a i na čitav orkestar gleda kao na – zvučno slaganje boja. Bilo je za nju i vrlo visokih dionica koje je pjevala. Čini joj se da i na njihove glasove Mak gleda poput instrumenata - kao na boje, što nije uvijek lako izvesti. Ali uspjeli su, album je objavljen. Što sad planiraju?
- Naš je cilj svirati što više, da što više oživimo ono što smo snimili, izvedbama uživo – kaže Marta koja opet okreće novu stranicu i iz Kali ponovno seli u Zagreb. Ona i Dunja Bahtijarević koja također piše poeziju, razvile su zaseban projekt pjevanja tradicijskih pjesama uz poeziju. Uslijedili su pozivi i za te izvedbe, čak su snimile i album.
- Planiram promociju i tog projekta, ali u cjelini gledano, teško je živjeti samo od umjetnosti. Često se kaže da je dobro naći posao u struci, ali umjetnost meni i jest struka, tako da se nadam da ću i ubuduće ostati u struci – u umjetnosti, zaključuje Marta Kolega.
