Dr. Mladen Mavar: Zločinci su među nama. Obični ljudi, kojima je potreban samo neki 'okidač'!

Što je to u ljudskom biću što ga vodi prema – krvoproliću?

DOSSIER ZADARSKI RITAM ZLOČINA (1) : ZAŠTO SMO NAJKRVAVIJE PODRUČJE U HRVATSKOJ Brat naručio ubojstvo sestre, upucao taksista sačmaricom, izmaskarirao majku i baku, serijsko silovanje maturantice...

DOSSIER ZADARSKI RITAM ZLOČINA (2): ZAŠTO SMO NAJKRVAVIJE PODRUČJE U HRVATSKOJ Sin zatukao majku klamaricom, otac silovao kćerku 1500 puta, nadrogiran izmaskarirao djevojku...

Nakon slučaja Čedomira Kerana iz Sukošana, koji je u nedjelju, 6. siječnja krenuo u ubilački pohod, usmrtivši troje članova svoje obitelji a potom i sebe, teško se ne zapitati zašto se takvi zločini događaju? Kako jedan miran, običan i pristojan čovjek, kako su Kerana opisali prvi susjedi, bez vidljivih problema i konflikata, postane višestruki ubojica?

Što mu se dogodilo, zašto je "puko", zašto netko dođe u stanje da prvo napiše oporuku, potom sjekirom ili čekićem masakrira obitelj, i na koncu sebe propuca automatskim oružjem na vješalima?! Je li uzrok takvim zločinima psihička bolest, poremećaj ličnosti, neki oblik ovisnosti, nagomilani stres, anksioznost, vanjski utjecaja, ili naprosto kombinacija svih tih elemenata koji "obične, normalne ljude" u nekom trenutku pretvaraju u protagoniste svirepih zločina?

Drugo pitanje koje se nameće je događaju li se pojedina kaznena djela, u ovom slučaju djela poput teškog ubojstva, češće na nekom području u odnosu na druga mjesta u Hrvatskoj? S obzirom da DORH u svom izvještaju za 2017. godinu (objavljen u travnju 2018.) nema statistiku teritorijalnosti zločina, iz novinarske perspektive nije teško primijetiti da slučaj Keran nastavlja crni niz od dvadesetak ubojstava i teških kaznenih djela zabilježenih unatrag desetak godina na zadarskom području. Odnosno, nije teško uvidjeti da je učestalost i brojnost teških krvnih delikata prisutnija na zadarskom nego na, primjerice, dubrovačkom, šibenskom ili ličkom području. Zašto?

Može li se s obzirom na teritorijalnost takvih zločina, govoriti o "geo-patološkim zonama", mjestima gdje se zločini intenzivnije događaju zbog nekih posebnih, socijalnih, psiholoških ili klimatskih razloga? Jesu li pojedine hrvatske regije ili mjesta češće u crnim kronikama slučajno, ili je to plod raznoraznih (ne)vidljivih silnica koje baš na tim mjestima dovode do monstruoznih posljedica, a na što se ne može preventivno utjecati?

– Općenito vlada percepcija da su počinitelji ubojstva ili nasilja psihički bolesne osobe. Odnosno da su nasilni činovi, teški krvni delikti, posljedica bolesti. To nije točno. Najveći broj takvih djela nisu počinili psihijatrijski bolesnici, nego tzv. obični ljudi, najčešće na neki poticaj iz okoline. Pretpostavka za takva djela je u njihovu poremećaju ličnosti ili psihozi – kaže psiholog doc. dr. sc. Mladen Mavar, ravnatelj Psihijatrijske bolnice na Ugljanu i predavač kolegija Socijalna patologija na sveučilištima u Zadru i Osijeku, poslije dvadeset godina iskustva sudskog vještaka.

Odmah na početku razgovora upućuje nas na definiciju nasilja Svjetske zdravstvene organizacije te na tri osnovne teorije koje se bave interpretacijama izvora i uzroka nasilja kod čovjeka: biološku, odnosno hereditarnu po kojoj se nasilje nasljeđuje; socijalnu, gdje se neki oblik nasilja usvaja kroz društvene obrasce i oponašanje okoline, poglavito kroz proces odrastanja; te psihološku teoriju koja uzrok ekspresivnog nasilja prema drugima tumači posljedicom određenih struktura ličnosti i njihove reakcije na raznorazne strahove i frustracije.

– Teško je reći događaju li se neki zločini češće na zadarskom nego na nekom drugom području jer takva istraživanja i takva statistika nisu mi poznati, ali činjenica je da se općenito u društvu događa veliki broj ubojstava. Razlozi su različiti: konflikti u obitelji, ovisnost, vanjski čimbenici, psihičke bolesti... – navodi Mavar i podsjeća da su istraživanja potvrdila kako su zločini unutar obitelji često povezani sa samoubojstvom počinitelja.

– Primjerice, dugogodišnji sukobi u obitelji, nerijetko zbog imovine, stvaraju akumulirani stres i duboku frustraciju, koji uvjetuju da percepcija osobe postane drugačija. Njima je koji put dovoljan neki manji vanjski utjecaj, kao kap koja će preliti čašu, koja će poslužiti kao "okidač" za počinjenje nekog zločina. Ljudi u tim trenucima dolaze u posebno psihičko stanje, osjećaju se kao žrtve spleta okolnosti, dođu u stanje suženja svijesti, pomrači im se um, ne mogu više racionalno razmišljati. Nestanu inhibicije, potpuno su pod utjecajem emocija te se prepuste njihovoj eksploziji koja ih dovodi do teških zločina. Poseban slučaj su psihički bolesnici, kada bolest može biti uzrok agresivnog ponašanja. Tu se radi o poremećaju ličnosti, psihopatima, koji nemaju empatiju prema drugima, ne poštuju autoritete, imaju niski prag tolerancije, i ne mogu odgađati svoje potrebe... Takvih ličnosti ima najviše među kriminalcima i u zatvorima – naglašava ravnatelj ugljanske bolnice, navodeći kao primjer slučaj 20-godišnjeg Tina Šunjerge iz Čiste Velike, koji je 2017. godine hladnokrvno hicima iz pištolja ubio svoje roditelje.Oni su mu bili prepreka u zadovoljenju njegovih želja, a on ih nije mogao kontrolirati, niti je mogao odgoditi svoje nagone.

Ipak, zašto se razmjerno često događaju takva teška ubojstva? Po čemu je zadarski ritam zločina drugačiji, imaju li na to utjecaj posljedice rata, ekonomska distopija i česte migracije stanovništva? Je li slučajno da se dvije najveće ustanove za liječenje psihičkih bolesnika u Dalmaciji nalaze na zadarskom području, treća je na Rabu, dok je četvrta, i jedna od najstarijih u Hrvatskoj, u nedalekom Šibeniku.

– Oduvijek je bilo nekih mjesta u kojima je bilo više kaznenih djela nego drugdje. Imate situaciju na jednom zadarskom otoku, meni bliskom, da se u jednom mjestu međusobno više mlate, a u drugom susjednom ljudi su mirniji. U takvim mjestima naprosto ima više psihopatskih struktura, a psihopatija se genetski i dijelom socijalno (imitacijom) prenosi na djecu pa su zbog toga i djela učestalija – ističe Mavar i upozorava da se ne smije zaboraviti i čitav niz drugi društvenih (vanjskih) čimbenika koji dovode pojedince u stanje počinitelja teških zločina.

Što se, pak, tiče lokacija psihijatrijskih bolnica, Mavar ističe da njihova blizina na potezu od Raba do Šibenika nije uvjetovana brojem psihijatrijskih bolesnika. Naime, vlasti su nakon Drugoga svjetskog rata tražile lokacije uz more za smještaj takvih bolesnika, kako ih ne bi više morali dovoditi u Zagreb, gdje su kapaciteti bili ograničeni. Izbor je pao na lokacije na kojima je već postojala neka infrastruktura, u ovom slučaju stare zgrade iz vremena Italije i ostaci fašističkih koncentracijskih logora, koji su uz manje adaptacije relativno brzo prenamijenjeni u ustanove za duševne bolesnike. Odabrane lokacije tada su bile izolirane, daleko od urbanih središta, i do njih se dolazilo, primjerice iz Zadra do bolnice na Ugljanu, za nekih pet-šest sati. Danas se do bolnice stiže za dvadeset minuta.

– Kad spominjete silovanja, pogotovo među adolescentima ili mlađim punoljetnicima, podsjetit ću vas na kvalitetu današnjih zabava među vršnjacima. U moje vrijeme pamtili smo godinama kad bi se netko u društvu napio, a danas je na zabavama gotovo 80 posto mladih pod nekim utjecajem, ili alkohola ili narkotika. Dostupnost sredstava ovisnosti promijenilo je društveno ponašanje mladih, a na to utječu i vrijednosti koje se promoviraju kroz medije. Osim toga, djevojke i mladići danas puno ranije stupaju u seksualne odnose, ako su pritom još u pijanom stanju, može se svašta dogoditi.

S druge strane, nastavlja Mavar, današnji su ljudi neovisniji nego prije. Financijski, ali i od autoriteta, bilo u obitelji ili društvu. Nekada su se svi podređivali autoritetima, danas je to drukčije. Nikome ne možete ništa reći ili nametnuti, a ako pokušate, dolazi do konflikta i agresije. U kombinaciji s raznim strukturama i poremećajima ličnosti, uz prisutnost ovisnosti, događa se svašta – tumači Mavar.

– Ljudi su danas frustrirani svakodnevnim životom. Razapeti su između potreba i mogućnosti. Žele udovoljiti zahtjevima obitelji, djece ili supruge, ali nisu ekonomski u mogućnosti to ostvariti. Ljudi danas akumuliraju stres i kada dođe do njegova pražnjenja to je najčešće eksplozivna reakcija. Zbog toga imate tako drastične zločine, pune iživljavanja nad žrtvama koje su ih "gušile", "pritiskale", "onemogućavale", "sputavale". U tom slučaju možda i možemo tražiti neki zajednički nazivnik ubojstvima, odnosno zajednički čimbenik. Kao, primjerice, kod procesa razvoja ovisnosti, zašto netko pije i postaje alkoholičar...

No, unatoč novim obrascima ponašanja i vidljivim društvenim promjenama, Mavar smatra da prevencija teških krvnih delikata nije moguća.
– Prevencija nije moguća jer vi ne znate nečije frustracije i strahove, a neki ljudi koje smo znali ili koje znamo ipak postaju ubojice. Ni policija tu ne može pomoći ako ne postoje dokazi da se nekoga na vrijeme zaustavi. Uz to, sudska praksa penalizacije takvih djela također utječe na odluke o počinjenju krvnih delikata. Ako pravosuđe adekvatno ne kažnjava izvršitelje, to može nekima biti motiv da posegnu za istim nedjelom. Važnu ulogu u svemu igra i medijska percepcija takvih događaja. Mediji negativno tretiraju nasilje, ali stvaraju percepciju da možeš svašta napraviti i proći bez kazne. Nažalost, ni na to se ne može puno utjecati – konstatira Mavar i kao oblik moguće prevencije za teška krvna djela sugerira bolju kvalitetu odgoja u obitelji i školama, učenje kontrole agresije i načine borbe protiv ovisnosti te odgoj mladih ljudi u skladu s razvojem ličnosti.