- U vezi namjere koja dolazi od državnog vrha da se zgrada Županije dodijeli Crkvi kao i, čini mi se, većina Zadrana imam negativno mišljenje. Međutim, iziritiran načinom na koji krupni kapital ordinira našom Republikom moram priznati da bih radije da ta zgrada pripadne Crkvi nego da se proda nekom extra luxury hotelu za elitu po modelu Zadra kao Monte Carla, pri čemu je pitanje kamo bi ostvareni profit od prodaje te zgrade bio usmjeren i koliko bi ga se zamračilo u džepovima pojedinaca. A pitanje je i kad bi se ta prodaja uspjela realizirati, odnosno u startu se dâ naslutiti da bi gledali ispražnjenu ruševinu godinama kao zgradu 'Maraske'. To moram za početak odmah istaknuti jer mi je ta paradigma Zadra kao Monte Carla potpuno neprihvatljiva, a učinci te paradigme na ovom idejno i materijalno opustošenom prostoru već su vidljivi u mrtvilu grada – kazao je producent Teatra VeRRdi i glumac Kazališta lutaka Juraj Aras, poznati zadarski kulturni aktivist, s kojim smo razgovarali o mogućnosti dodjele zgrade Doma županije Zadarskoj nadbiskupiji.
NAKARADNA IDEJA
- Kad smo raščistili stav oko ove dileme, Crkva ili krupni kapital, iako su i između toga sumnjivo male razlike, možemo razgovarati o toj nakaradnoj ideji da se Crkvi dodijeli taj prostor. Po mom mišljenju ova nakaradna ideja nije problematična sama po sebi. Postoje prostori kojima Crkva rukovodi i koji imaju svoju javnu prezentnost (SICU na primjer), pa bi uz planirane arhivske djelatnosti u toj zgradi Crkva mogla angažirati širu društvenu zajednicu oslobađajući dio prostora za sekularne djelatnosti poput knjižare, izvedbenih prostora, škole, vrtića, kavane itd. No ključan problem je što se hrvatska Crkva zajagmila nad Republikom, što je neumjereno konzervativna i nacionalistička i da na temelju tajnih i već po tome diskutabilnih Vatikanskih ugovora ordinira krupnim kapitalom i drži Republiku u šaci, provodeći svoje financijske transakcije i konzervativnu hegemoniju na štetu građana.
- Pristojan građanin, makar bio i praktični vjernik, ne može imati povjerenja u ovakvu hrvatsku Crkvu kao instituciju. Iz tog razloga sam apsolutno protiv toga da Crkva iznese još jednu pobjedu na račun građana u vidu preuzimanja ovako kapitalnog objekta kao što je zgrada Županije. To moralno i društveno pitanje vidljivo je kao negativan rezultat u praksi. Sjećate se Jugoplastike kod Sv. Krševana, u crkvi Sv. Tome - zjapi praznina. Prazninom, onom duhovnom, zjapi i prostor nekada Komercijalne banke Zadar, nasuprot katedrale. Tu je bezvezni fashion dućan koji je, kako novine pišu, u vlasništu nadbiskupovog nećaka, itd… da ne spominjem ostale primjere i ne dobacujem se do dubrovačkih transakcija i Željke Markić koja pliva u parama - kazao je Aras.
CRKVA NA GRBAČI
- Potaknuti ovim incidentom trebalo bi smoći društvene snage pa izistirati na tome da Vatikanski ugovori dođu u javnu raspravu u Saboru na reviziju i da se ustanovi novi dogovor za novo vrijeme. Papa Franjina sintagma „ekonomije koja ubija“ koju u nedavnoj kolumni obrađuje Marko Vučetić trebala bi biti nit vodilja za solidarnije odnose između Crkve i Republike. Ne živimo više feudalna vremena i ne može ovo izmrcvareno društvo više nositi Crkvu na grbači, već je potrebno da Crkva nađe svoje pristojno mjesto u sekularnoj državi na korist svih njenih građana. To je ključno pitanje ovog nakaradnog incidenta - ustvrdio je Aras.
"MRAK" JNA
- Što se tiče javne pobune građana protiv ove konkretne ideje o prepuštanju zgrade Županije Crkvi apsolutno ju podržavam, bio sam i na onom skromnom prosvjedu koji se dogodio ispred te zgrade i pomislio sam kako smo na krivoj adresi, kako smo se trebali okupiti ispred nadbiskupije i tamo izraziti jasno NE! toj i takvoj Crkvi. No nema veze, sreo sam svoje dvije tete u 70+ godinama i razniježio me taj angažman poznih godina i društvene svijesti. Sreo sam i gospođu Dolički, upoznao unuka, poslao pozdrave barba Tonću, sreo i neke mlađe prijatelje, kolege i poznanike i shvatio da više nikoga nemam prilike vidjeti jer ne živimo Grad. Tome nije samo korona kriva, više je do parigme o Zadru kao Monte Carlu. Paradigme koja živi u uobrazilji onih „Zadrana“ koji po portalima pišu kako mi, koji smo se na tom prosvjedu okupili, uopće nismo Zadrani. Pa kud ćeš autohtonijeg zadarskog građanskog prezimena od moje tete Đurđice Andrović koja je došla na prosvjed i koja je još prije nego što je ta zgrada pripala Županiji, u vrijeme dok je bila direktorica Glazbene škole, a nakon granatiranja škole, tražila tu zgradu za glazbenu školu - nije uspjela, odnosno - nisu dali. Duga je povijest borbe građana Zadra za javni karakter te zgrade, nakon 2. svjetskog rata, pa u Domovinskom ratu, čak je i u vrijeme „mrske“ JNA taj prostor imao kakav takav javni karakter. Zar je moguće da je i vrijeme „mraka“ svjetlije od ovoga što danas živimo?!
- Podržavam ideje prof. Vežića i Antonije Mlikote o kulturnom karakteru te zgrade, razumijem i upozorenje prof. Vrbančića da postoje ozbiljni planovi za koncerttnu dvoranu koje pregovara maestro Repušić, sve redom moji dragi prijatelji. Podržavam i ideju da taj objekt bude plesni centar. Jedino me čini nespokojnim da, kad bi čak i službena kulturna politika Grada Zadra izborila pobjedu u vidu namjene zgrade u kulturne svrhe (budimo realni, ovo je pitanje samo aktualne HDZ ove politike), da će ta ista politika autistično provesti neke svoje tehnokratske procedure, podržana kakvim EU fondom, i da tu stvarne komunikacije sa širom društvenom i kulturnom zajednicom neće biti - rekao je Aras.
GLAZBA, PLES I - PODVODNA ARHEOLOGIJA
- Ideje za kulturnim i javnim karakterom su hvalevrijedne, samo su one u ovom trenutku tek borba za javni utjecaj i teško je bez detaljne analize arhitektonskih kapaciteta zgrade imati jasnu viziju. Koliko ja pamtim taj prostor čini mi se da bi mogao zadovoljiti potrebe glazbene škole i veselilo bi me da se ona vrati na Poluotok. Također mi se čini da može zadovoljiti i potrebe plesne škole, likovnih sekcija, radio amatera, nekih aktivnosti vezanih za znanost o moru u suradnji s podvodnom arheologijom i Tankerskom plovidbom koje su u susjedstvu. Mislim da za ozbiljnije izvedbene produkcije ona nema kapaciteta i tu je prof. Vrbančić u pravu - istaknuo je Juraj Aras.
- U svakom slučaju zadarska politika bi trebala imati imperativ vraćanja života Poluotoku, građanskog, zadarskog, ne turističkog, i tu paradigmu Zadra kao Monte Carla treba rušiti. Svjestan sam činjenice da smo osiromašeno društvo i da je veliki problem s kojim kapitalom tu zgradu sanirati, ni Županija nije godinama mogla uložiti potrebna sredstva za obnovu zgrade pa se postavlja pitanje, kad bi se i složili oko javnog i kulturnog karaktera zgrade, odakle smoći sredstava. A kad se postavlja pitanje, kao što veli onaj šarmantni gad od Sanadera, onda nađite odgovor na njega. Tome i služi demokratski izabrana vlast, da odgovara na nametnuta pitanja građana, a ne da producira vlastiti ego i društvenu stvarnost za korist usko raspoređenih intersnih skupina, bile one financijske, građevinske, komunalne ili kulturne. Pa ako što slučajno uspije biti na korist građana onda na sva zvona postproduciraju svoj samaritanizam i društveni aktivizam mažući oči narodu i samima sebi. Teško mi je i zamisliti da bi se stvorila ravnopravna sinergija profesionalaca u kulturi s gradskom politikom i zajednički iznijela najbolje rješenje koje bi osjećali svojim i kojem bi se osjećali pripadnim - mišljenja je Aras.
POPOVI I LOPOVI
- Svi ovi ljudi koji su izrazili inicijative i koji su anketirani kroz vaše tekstove se slabo i nikako pitaju, možda tek parcijalno, kad se rade projekcije kulturnih kapaciteta i smjernica razvoja grada. Taj neuključivi karakter svog funkcioniranja gradska politika treba promijeniti. Nek nas ne zavaravaju formalnim javnim raspravama, radionicama i mikropodatcima: stvarne komunikacije nema! Mala smo zajednica i jasno je koje osobe imaju znanja, vještina i kapaciteta da sudjeluju u kreiranju razvoja grada. Pozivam gradsku politiku da se više otvori tim ljudima, a zgrada Županije neka bude povod za nove oblike komunikacije - tako ja vidim poželjnu sudbinu ove zgrade. A što se tiče Crkve, ne zaboravimo da borba naroda s njom nije od jučer. Još su i Starčević i Radić i mnogi drugi kritizirali hrvatski klerikalizam i od toga, u interesu Republike, ne treba odustati. Kako veli Stjepan Radić: Hrvatsku su uništili popovi i lopovi. Još jedna sumnjivo mala razlika u pojmovima, zaključio je Juraj Aras.